Kada prodjete baštom, možete videti travke, cvetiće i cvetove. Nije svakoj biljci dato da bude ukras, neke su rodjene da budu ljiljani i ruže, neke da budu jagode i trešnje, a neke da se vinu u nebo kao topola ili prkose zelenilom hladnoći kao omorika i jela.
Tako je i medju ljudima, a tako je i medju muškarcima. Neki su ovakvi, neki su onakvi, ali po pravilu veruju da su neko i nešto, bilo da jesu bilo da nisu. Ima samo dva pravila, i to je prvo.
Mi obično pogledamo iza njih, šta su uradili i na osnovu toga cenimo da li su nešto. I opet po pravilu - pored onih koji jesu, obično je neka žena - bilo žena, bilo sestra, bilo majka. To je drugo pravilo.
Muškarci samo veruju da su nešto, i da pokreću ovaj svet. Primera radi, kada su 1834. godine na bici kod Sans Eliperijanskih polja, francuskom generalu Žen de Žoliju javili da Nemci nadiru preko Poare, on nije okupio generale niti konsultovao išta svoje obaveštajce, već viknuo prema šatoru "Mišeeeel, bubice srećice, cico mico, dodji brzo 'vamo da te pitam nešto!...".
A da ne pričamo o Euklidu, Pitagori, Mitru Miriću i ostalim primerima iz istorije.
Drage dame, srećan vam Osmi mart. Ovaj dan posvetite sebi koliko ste u mogućnosti i znajte da ste najlepši ukras, nezamenljive i da neko misli na vas.
Foto: "spring flower", autor renche123, Litvanija, preuzeto sa sxc.hu