Povijest

GNK Dinamo utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Modri klub kroz povijest je nekoliko puta mijenjao ime: od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, od 14. veljače 2000. nosio je ime NK Dinamo, a 2011. nazivu kluba promijenjen je prefiks u GNK - Građanski nogometni klub. Službeni naziv kluba tako je trenutno GNK Dinamo.

Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub nastao je nakon prvog javnog sastanka sportaša grada Zagreba održanog 9. travnja 1911. godine s ciljem osnivanja novog hrvatskog nogometnog kluba. U to su vrijeme u Zagrebu postojala tri nogometna kluba – HAŠK, Concordia te Croatia.

Gotovo mjesec dana nakon osnutka Građanski je odigrao prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a (21. svibnja 1911.), a prva pobjeda novog kluba uslijedila je 25. lipnja 1911. kada su igrači Građanskog sa 6:1 svladali Croatiju. Građanski je svoje prvo prvenstvo, kao i prvenstvo Jugoslavije, osvojio 1923. godine pod vodstvom engleskog trenera Arthura Gaskela, zatim 1926. i 1928. pod vodstvom trenera Imre Poszonya te 1937., 1940. i1943. godine pod vodstvom trenera Martina Bukovija.

 

Između dva svjetska rata

Klub je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski, bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava prije nego što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu, transformiran u Dinamo.

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.

Nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, a za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Márton Bukovi kojem je pomagao maser Franjo Žlof.

GNK Dinamo je najtrofejniji hrvatski nogometni klub s osvojenih 25 titula prvaka u nacionalnim prvenstvima, 21 titulom pobjednika nacionalnog Kupa, četiri osvojena Superkupa i osvojenim Kupom velesajamskih gradova 1967.

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Poratno razdoblje

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne "Velike četvorke". Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu, a izvanredne rezultate u Europi je postigao tijekom šezdesetih. Prvo je 1961. dosegnuo polufinale Kupa kupova, potom dvije godine kasnije finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) da bi taj prestižni trofej osvojio 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.

Pored međunarodnih uspjeha iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje iz sezone 1968./69. kada je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde, ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima tu prednost prokockao da bi na koncu završio drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim pa ni psihološkim faktorima već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su, bez ijednog trofeja, bile sušno razdoblje s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč manjku titula Dinamova popularnost bila je golema te su Modri redovito bili pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.

Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981./82. ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.

Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. godine. Nakon tog pothvata idućih nekoliko sezona Dinamo je proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća kada je dvaput okončao na drugom mjestu iza tada najjače europske momčadi - Crvene Zvezde.

Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.

Samostalna Hrvatska

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.

Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena 14. veljače 2000. Najzaslužniji za povratak imena Dinamo su, osim navijača koji su od 1993. do 2000. skandirali na tribinama svom voljenom klubu ime Dinamo, današnji izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić, Zlatko Canjuga, novinar Jutarnjeg lista te dugogodišnji Dinamov kroničar Tomislav Židak i zagrebački poduzetnik Željko Šelendić. Upravo tamo, na sastanku u kući Željka Šelendića, inicirana je ideja o povratku imena Dinamo.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba bilo između 2006. i 2014. kada je Dinamo devet godina zaredom osvajao naslov prvaka Hrvatske; niz koji još uvijek traje.

Dinamo je u domaćoj ligi postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića u sezoni 1996./97. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 92 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006./07. do 8. kola 2007./08. nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je tada bio statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Četiri puta je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1999., 2000., 2011. i 2012.) i četiri puta u Ligi UEFA (2005., 2008., 2009. i 2010.).

Veliki uspjeh ostvarila je momčad u sezoni 2011./2012. kada je pod vodstvom Krunoslava Jurčića, nakon 12 godina, ušla u skupine Lige prvaka te u Zagreb dovela (po)najveći svjetski klub - Real Madrid. Isti uspjeh, natjecanje u skupinama Lige prvaka Modri su ponovili i godinu dana kasnije kada su na Maksimiru igrali protiv PSG-a, Porta i Dynamo Kijeva protiv kojega su osigurali i prvi bod.

Dinamo je od samostalnosti Hrvatske četiri puta nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1999., 2000., 2011., 2012.) i šest puta u Ligi UEFA odnosno Europskoj ligi (2005., 2008., 2009., 2010., 2013. i 2014.).

Posljednjih godina Dinamo se tako potpuno upisao na europsku kartu i konstantno igrao ulogu u raznim europskim natjecanjima. U tom periodu Dinamo se susretao s mnogim velikim europskim klubovima, a samo neki od njih su Real Madrid, Dynamo Kijev, PSG, Porto, Werder Bremen, Ajax Amsterdam, Hamburger SV, Basel, Shakhtar Donetsk, Sparta Praha, Tottenham Hotspur, Spartak Moscow, Udinese Udine, Red Bull Salzburg, Anderlecht Bruxelles, Villarreal i Lyon. Miris europskog uspjeha tako se već dugo osjeća i nije daleko trenutak kada će naš klub dočekati proljeće kao sudionik europskih natjecanja.

Dinamo je također ključni sportski temelj uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije koja je prema podacima FIFA-e s početka 2013. godine 4. momčad svijeta (preko 60% igrača reprezentacije bivši su ili sadašnji igrači Dinama (Badelj, Vrsaljko, Modrić, Eduardo, Ćorluka, Vukojević, Kranjčar, Leko, Čale, Pokrivač, Mandžukić, Vida, Lovren, Drpić, Pranjić, Schieldenfeld), a preko 80% mladih igrača koji su u posljednjih 5 godina uključeni u A reprezentaciju potiču iz Dinama.

Značajnim uspjesima kluba iznimnu važnost predstavlja i kontinuitet u upravljačkim strukturama kluba te iznimne managerske sposobnosti vodećeg dvojca kluba: predsjednika Mirka Barišića i izvršnog dopredsjednika kluba Zdravka Mamića. Dinamo je u zadnjih osam sezona ostvario velike uspjehe, osvojio svih osam naslova prvaka, pet puta Kup Hrvatske i dva puta Superkup. Sve to upućuje na činjenicu da je Dinamo od 2005. do danas u Prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi i Hrvatskom kupu osvojio 15 od 18 nacionalnih titula.

Svakako želimo istaknuti da je Dinamo najpopularniji nogometni klub u Hrvatskoj sa 1.6 milijuna navijača (istraživanje GFK, listopad 2010.) te da je popularnost kluba i broj navijača u inozemstvu proporcionalna s popularnošću u Hrvatskoj.

12.4.2011. na skupštini Dinama skupštinari kluba jednoglasno su izglasali novi prefiks u nazivu našeg kluba. Prefiks NK mijenja se u GNK što znači građanski nogometni klub. Na taj se način povodom stogodišnjice kluba dodatno željela istaknuti ukupna povijest Dinama.

Sezonu 2011./2012. Dinamo je zaokružio novim uspjesima - plasmanom u grupnu fazu Lige prvaka nakon dugih 12 godina te osvojenim naslovom prvaka u prvenstvu i pobjedom u Hrvatskom kupu. Modri je klub tako u grupnoj fazi Lige prvaka na Maksimiru ugostio velike europske klubove Real Madrid, Lyon i Ajax.

U sezoni 2012./2013. Dinamo je zahvaljujući sjajnim igrama u pretkolima Lige prvaka ponovno ostvario plasman u Ligu prvaka! U kvalifikacijama za najljepše klupsko natjecanje svladali su redom Ludogorec, Sheriff i Maribor, a ždrijebom Lige prvaka održanim u Monte Carlu Dinamo je smješten u skupinu A gdje je igrao protiv PSG-a, Porta i kijevskog Dynama. Nakon što igrači Dinama u pet kola Lige prvaka nisu uspjeli osvojiti bodove, u posljednjem je kolu u utakmici protiv kijevskog Dynama na Maksimiru ipak stigao toliko željeni bod! Po izuzetno teškim uvjetima - snijegu i kiši koji su prekidali utakmicu, Dinamo je ostavio srce na terenu te je na kraju u sudačkoj nadoknadi preko pogotka Ivana Krstanovića s bijele točke došao do zasluženog boda. Bilo je to veliko slavlje igrača, stručnog stožera, navijača, svih ljubitelja Dinama; svakako trenutak za pamćenje. Što se pak tiče domaće scene Modri su bili još jednom izuzetno uvjerljivi i s 20 bodova prednosti osvojili osmi uzastopni naslov prvaka.

Nakon osmog uzastopnog naslova prvaka Dinamo je osvajanjem Superkupa i sigurnim pobjedama protiv Fole i Sheriffa (ukupno 10:0) sjajno otvorio sezonu i protiv Austrije Beč igrao utakmice vrijedne Lige prvaka. Nažalost, jedna lošija večer i odlična te čvrsto posložena momčad iz Beča odnijeli su iz Zagreba 2:0 i smijenili trenera Jurčića. Klupu je preuzeo sportski direktor Zoran Mamić, dignuo momčad i desetak minuta prije kraja utakmice u Beču imao potrebnih 3:1, no domaćini su zabili drugi pogodak i poslali Dinamo u Europsku ligu. Klupu je ubrzo ponovno preuzeo Branko Ivanković, ali ovoga puta nije bilo željenog učinka pa se nedugo zatim na mjesto trenera, ovoga puta na dulji period, vratio sportski direktor Mamić.

Dinamo u Europskoj ligi nije napravio željeni rezultat iako je u nekim utakmicama definitivno zaslužio više. Najbolji primjer je domaća utakmica protiv PSV-a koju su Modri, prema prikazanoj igri, trebali glatko dobiti, no završila je bez pogodaka. Europska epizoda nije završila prema željama, ali zato je Dinamo odigrao još jedno sjajno proljeće i osvojio fantastičan deveti naslov zaredom te tako potvrdio kako je apsolutni vladar u domaćem nogometu. Modri su pod vodstvom, sada već trenera Zorana Mamića, krenuli u novu europsku sezonu i odigrali odlično u kvalifikacijama za LIgu prvaka, ali su imali nevjerojatan peh i ispali iz Lige prvaka od danskog Aalborga. Dinamo je bio puno bolja momčad, nizao priliku za prilikom, ali Danci su bili ti koji su prošli dalje, a Dinamo je preko rumunjskog Petrolula još jednom ušao u skupine Europske lige.

Modri su natjecanje otvorili uvjerljivom domaćom pobjedom protiv rumunjske Astre da bi nakon odlične igre na legendarnom Celtic Parku ostali bez bod(ov)a. Potom je Red Bull dva puta bio bolji od Modrih, a u utakmici koja je mogla otvoriti vrata europskog proljeća Dinamo je odigrao ispod razine ostalih utakmica i upisao poraz u Rumunjskoj. Ipak, Dinamo je za kraj europske sezone doma slavio 4:3 protiv Celtica i tako završio natjecanje sa šest bodova i zabio najviše golova dosad. Što se tiče domaćih natjecanja, Modri su izuzetno uvjerljivi i završili su polusezonu bez poraza, a niz su nastavili i u drugom dijelu sezone.

Momčadi prvaka

1923. Građanski	Stoje, slijeva: Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber; čuče: Pavleković, Vrđuka, Babić Trener: Arthur Gaskel
1926. Građanski	Gornji red, slijeva: D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Srednji red: Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Josef Brändstatter (trener); ispred sjedi: Mihelčić
1928. Građanski	Stoje, slijeva: Mihelčić, Cindrić, D. Babić, dr. Marošević (predsjednik), Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter Čuče: Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić Trener: Imre Poszonyi
1937. Građanski	Stoje, slijeva: Urch, Jazbinšek, Hügl, Jozo Jakopić (tajnik), Kovačević, Kokotović Čuče: Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić Trener: Márton Bukovi
1940. Građanski	Stoje, slijeva: Jakopić (glavni tajnik), Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, čuče: Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović Trener: Márton Bukovi
1943. Građanski	Slijeva: Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović Trener: Márton Bukovi
1948. Dinamo	Slijeva: Cimermanić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Arneri, Pleše Trener: Karl Mütsch
1954. Dinamo	Gornji red, slijeva: Majerović, Čonč, Crnković, Osajnak, I. Horvat, Kralj Srednji red: Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ivan Jazbinšek (trener) Sjede: Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula
1958. Dinamo	Slijeva: Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Irović, Crnković; još igrali Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec Trener: Gustav Lechner
1982. Dinamo	Gornji red, slijeva: Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec Srednji red:Čačković (fizioterapeut), Ivković, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Vlak, Belin (pom. trener) Sjede: Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Miroslav Blažević (trener), Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić
1993. Croatia	Stoje, slijeva: Vlaović, Ladić, Pakasin, Lesjak, Cvitanović, Mamić, Stanić, Ibrahimović, Panadić Čuče: Adžić, Škrinjar, Halilović, Kosić, Marić, Gašpar, Turković, Peternac, Ištvanić Trener: Miroslav Blažević
1996. Croatia	Gornji red, slijeva:Slišković, Mladinić, A. Petrović, Jeličić, Mamić, Soldo, I. Cvitanović, Viduka; srednji red: Radanović (fizioterapeut), Tomas, Ibrahimović, Golubica, D. Šimić, Ladić, Marić, Kovačić; donji red: J. Šimić, Turković, Mlinarić, Z. Cvetković (pom. trener), Zlatko Kranjčar (trener), Vlak (pom. trener), Krznar, Gašpar, Kosić
1997. Croatia	Gornji red, slijeva: Kovačić, Mladinić, A. Petrović, Slišković, A. Dautbegović, I. Cvitanović, Viduka, Jurčić; srednji red: Radanović (fizioterapeut), Galić, Marić, Ibrahimović, Krznar, Rukavina, Ladić, M. Cvitanović, Štefulj, Marković (pom. trener); sjede: Šarić, Mujčin, Braović, Otto Barić (trener),Vlak (pom. trener), Kosić, D. Šimić, Gašpar
1998. Croatia	Gornji red, slijeva: Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Jurčić, Stinčić (pomoćni trener), Bišćan, Tomas, Viduka, Butina; Srednji red: Radanović (fizioterapeut), Orsag (pomoćni trener), Krznar, V. Petrović, Jeličić, Jurić, Ladić, Šokota, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Mlinarić (pomoćni trener), Braović (pomoćni trener); Sjede: Mujčin, Jurčec, J. Šimić, Munoz, Z. Kranjčar (trener), Šabić, Rukavina, Šarić, Marić
1999. Croatia	Gornji red, slijeva:dr. Župančić, Babić, Prister, Novosel (glavni direktor), Bišćan, Bukovina, Šokota, Cvrk, Mikić, Canjuga (predsjednik), Vitez, Štefulj, Mujčin, Prosinečki, Jurić, Jurčić; Donji red: Banović, Šimić, Sedloski, Tokić, Rukavina, Kozniku, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikulenas, Cvitanović Trener: Ilija Lončarević
2000. Dinamo	Gornji red, slijeva: Marijan Vlak (trener), Šimić, Hrvoje Braović (pom. trener), Butina, Pavlović, Bišćan, Sedloski, M. Cvitanović, Tokić, Cvrk, Abramović Donji red: Pilipović, Šabić, Tomas, Bazina, Krznar, Mikić, I. Cvitanović, Šarić, Vasilj, Šokota, Mujčin Još su igrali: Ladić, Jurić, Prosinečki, Rukavina, Jurčić, Jeličić, Kozniku i Mikulenas
2003. Dinamo	Gornji red: Kristijan Polovanec, Mario Jozić, Igor Cvetković, Boštijan Cesar, Dino Drpić, Tomislav Butina, Marko Marić, Goce Sedloski, Mate Dragičević, Jasmin Agić, Dario Smoje Srednji red: Ado Kožul, dr. Mladen Čepulić, Željko Stinčić, Igor Gabrijelić, Miroslav Stipić, Miroslav Blažević, Đuro Bago, Mario Novak Stanko, Igor Serdar, Davor Bukovina Sjede: Damir Krznar, Dalibor Poldrugač, Mihael Mikić, Dario Zahora, Dumitru Mitu, Silvio Marić, izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić, Niko Kranjčar, Boško Balaban, Ivica Olić, Edin Mujčin, Mario Jurić, Danijel Krivić
2006. Dinamo	Gornji red: Hrvoje Čale, Goran Ljubojević, Eddy Bosnar, Vedran Ćorluka, Ivan Turina, Dino Drpić, Marko Šarlija, Marijan Buljat, Ante Tomić, Zoran Mamić Srednji red: Igor Serdar, Filip Lončarić, Hyn Kim, Tomislav Talijanac, Teo Kardum, dr. Mladen Čepulić, Zvezdan Cvetković, Mirko Lulić, Davor Bukovina, Mathias Chago, Saško Pandev, Dario Zahora, Neven Vuljanko, Mario Petrović Donji red: Mario Lučić, Araujo dos Santos Etto, Silvio Marić, Eduardo da Silva, MIljenko Rak, Džemal Mustedanagić, trener Josip Kuže, Tomislav Obradović, Alen Dautbegović, Luka Modrić, Ivan Bošnjak, Miroslav Šarić, Dumirtu Mitu, Livio Cvrk
2007/08. Dinamo	Gornji red: Ivan Turina, Mathias Chago, Ante Tomić, Vedran Ćorluka, Mihael Kovačević, Tomo Šokota, Filip Lončarić, Dino Drpić, Gordon Schildenfeld, Nikola Pokrivač, Carlos, Ivan Kelava Srednji red: Mario Novak Stanko (fizioterapeut), Mario Petrović (fizioterapeut), Hrvoje Čale, Josip Tadić, Miljenko Rak (kondicijski trener) , Boris Kubla, Rajko Magić (pomoćni trener), Mirko Jozić (trener vratara), Fahrija Dautbegović (trener vratara), Marijan Buljat, Did'dy Guela, Livio Cvrk (ekonom), Hrvoje Šojat (liječnik), Marko Rubinić (fizioterapeut) Donji red: Etto, Dario Jertec, Mihael Mikić, Luka Modrić, Branko Ivanković (trener), Eduardo, Davor Vugrinec, Ognjen Vukojević, Sammir
2009/10. Dinamo	Gornji red: Filip Lončarić, Tomislav Barbarić, Dejan Lovren, Ante Tomić, Ivica Vrdoljak, Tomislav Butina, Mario Mandžukić, Ilija Sivonjić, Miroslav Slepička, Carlos, Dominik Picak Srednji red: Nenad Krošnjar (fizioterapeut), Mario Petrović (fizioterapeut), Miljenko Rak (kondicijski trener), dr. Mladen Čepulić, Dimitrios Papadopoulos, Milan Badelj, Igor Bišćan, Miralem Ibrahimović, Tomislav Rukavina (pomoćni trener), Pedro Morales, Leandro Cufre, Mathias Chago, Davor Bukovina (tehnički direktor), dr. Božidar Šebečić, Mario Rubinić (fizioterapeut) Donji red: Ivan Štefanić (kondicijski trener), Denis Glavina, Robert Kovač, Andrej Kramarić, Ivan Tomečak, Krunoslav Jurčić (glavni trener), Luis Ibanez, Adrian Calello, Etto, Sammir, Livio Cvrk (ekonom)
2010/11. Dinamo	Igrači: Ivan Kelava, Luis Ibanez, Arijan Ademi, Mateo Kovačić, Sammir, Ivan Tomečak, Tonel, Šime Vrsaljko, Mathias Chago, Milan Badelj, Ante Rukavina, Marin Skender, Leonard Mesarić, Adrian Calello, Josip Brezovec, Andrej Kramarić, Jakub Sylvestr, Fatos Beqiraj, Filip Lončarić, Tomislav Barbarić, Miroslav Slepička, Pedro Morales, Vidaković, Leandro Cufre, Dodo, Etto, Igor Bišćan, Antun Palić, Mario Šitum Stručni stožer: Zoran Mamić (sportski direktor), Davor Bukovina (tehnički direktor), Vahid Halilhodžić (glavni trener), Marijo Tot (pomoćni trener), Miralem Ibrahimović (trener vratara), Miljenko Rak (kondicijski trener), Ivica Smodek (liječnik), Mario Petrović (fizioterapeut), Mario Rubinić (fizioterapeut), Nenad Krošnjar (fizioterapeut), Livijo Cvrk (oružar), Ivan Vučković (oružar)
2011/12. Dinamo	Igrači: Ivan Kelava, Filip Lončarić, Oliver Zelenika, Romeo Mitrović, Ivan Tomečak, Luis Ibanez, Josip Pivarić, Tonel, Josip Šimunić, Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Adrian Calello, Jerko Leko, Nikola Pokrivač, Milan Badelj, Mateo Kovačić, Sammir, Mehmed Alispahić, Ante Rukavina, Jakub Sylvestr, Fatos Beqiraj, Ivan Krstanović Stručni stožer: Zoran Mamić (sportski direktor), Davor Bukovina (tehnički direktor), Ante Čačić (glavni trener), Damir Krznar (pomoćni trener), Miralem Ibrahimović (trener vratara), Miljenko Rak (kondicijski trener), Ivica Smodek (liječnik), Mario Petrović (fizioterapeut), Mario Rubinić (fizioterapeut), Nenad Krošnjar (fizioterapeut), Livijo Cvrk (oružar), Ivan Vučković (oružar)
2012/13. Dinamo	Igrači: Ivan Kelava, Romeo Mitrović, Šime Vrsaljko, Luis Ibanez, Josip Pivarić, Lee Addy, Jozo Šimunović, Tonel, Josip Ćalušić, Tin Jedvaj, Josip Šimunić, Arijan Ademi, Ivan Tomečak, Jerko Leko, Marcelo Brozović, Alen Halilović, Zvonko Pamić, Said Husejinović, Sammir, Ante Rukavina, Duje Čop, Fatos Beqiraj, Marko Kolar, Ivan Krstanović, Fran Brodić Stručni stožer: Zoran Mamić (sportski direktor), Krunoslav Jurčić (glavni trener), Damir Krznar (pomoćni trener), Tomislav Rukavina (pomoćni trener), Miralem Ibrahimović (trener vratara), Zvonko Komes (kondicijski trener), Davor Bukovina (tehnički direktor), Ivica Smodek (liječnik), Mario Rubinić (fizioterapeut), Nenad Krošnjar (fizioterapeut), Kristijan Nađenić (fizioterapeut), Livijo Cvrk (oružar), Ivan Vučković (oružar)